Vino i prve gostionice
Vino je u ovim krajevima ukorijenjeno duboko u povijesti. Spominje se i u jednoj davnoj legendi o čuvenoj bitci između Rimljana i Histra kod Savudrije koja – ovisno o tome tko je priča – može imati dva različita završetka, ali i u jednom i u drugom završetku glavnu je ulogu ipak odigralo vino.

Ono što je zajedničko u toj priči s dvama mogućim završecima jest početak, koji govori da su Rimljani na samoj granici s Istrom sazidali niz utvrda. Bijaše to Akvileja. Iz Akvileje bi potom odlazili u nova osvajanja prema Istri. Po jednom scenariju, mudri Histri koji su tu živjeli (neka to bude okolica Savudrije) jednoga su se dana lukavo povukli u obližnja brda, ostavivši u kućama obilje rujna vina, kojemu rimski vojnici jednostavno nisu mogli odoljeti. Ne naišavši ni na kakav otpor, vojnici su – a što bi drugo? – prionuli vinu. Vinom ošamućene Rimljane Histri su zatim lako potukli i protjerali sa svoje zemlje.

Od Savudrije do Novigrada
Danas gostionice nisu samo tamo gdje se križaju putovi. Kada bismo spojili dvije krajnje morske točke klastera Umag – Novigrad – Savudrija – Brtonigla – Buje, dakle Savudriju kao najzapadniju točku Hrvatske i Novigrad, na tih 24 kilometara obalnog puta, naišli bismo na više desetina gostionica, konoba, restorana, zalogajnica, pečenjara, pizzerija, doista za svaki gušt i za svaki džep. Ako bih se vodio osobnim ukusom, već od Savudrije – prvoga turističkog mjesta u hrvatskom dijelu Istre, koje je poznato po svjetioniku, najstarijim na Jadranu (izgrađen još 1818) i po barkama koje vise izdignute nad morem – preporučio bih restorane Porto Salvore, Toni i Maruzza, o kojoj detaljnije u posebnom okviru. Niz malih mjesta razasutih na tom putu nekada je obilježavalo more i ribarstvo, a danas su svi okrenuti turizmu, ma što tko pod tim terminom podrazumijevao. No na tragove ribarstva, naravno one posredne (riječ je, naravno, o svježe ulovljenoj ribi), možete naići u pokojoj konobi ili restoranu u gotovo svakom od navedenih mjesta. Evo, recimo, podsjetnik za Zambratiju: Antonija, Maruzzella, Pergola i taverna u Villi Vilola. Slijedi veliki Umag (Mare & Monti, taverna hotela Sol Coral, Ma-Ni, Sole, Zlatna vala), pa opet mala Lovrečica, koju je poznatom učinio veliki ugostiteljski romantik Nado Badurina, koji se već tridesetak godina, u svom restoranu Badi, uporno odupire patagonskim lignjama, trivijalizaciji ugostiteljstva i prostituciji struke. Badurinino su oružje vrhunske buzare i rižoti te plemenita riba u pećnici ili u kruhu. Nakon Lovrečice, Karigador i restoran Belveder (ukratko: odličan pogled i vrlo dobar restoran) te, konačno, Novigrad.

Novigrad u gastronomskom smislu pravi je pravcati grad – fenomen. U istarskom grad(ić)u s oko 4.000 stanovnika odlično funkcioniraju restorani specijalizirani za ribu (ističem Giovannija na izlazu / ulazu u grad; obnovljeno Sidro – All'ancora, na strateškom mjestu na novigradskoj rivi; restoran i hotel Sergio, nekad poznatog nogometaša Makina i konobu Tabasco, koju vodi Kristijan Beletić, sin jednog od najboljih istarskih uljara). Ali ono po čemu je Novigrad upisan u zlatnu knjigu istarske gastronomije tri su restorana čiji ukupni kapacitet jedva da prelazi šezdesetak stolaca. U te male, blagovaonice, dnevne boravke, treba ući polako, gotovo posvećeno, sjesti, biti opušten i… naravno šutjeti. Jer velikim magovima: Damiru, Čoku i Marinu ne treba mnogo priče. Oni su svi posvećeni onomu što rade i onomu što će vam ponuditi. Ne nude mnogo toga (i ne treba), ali ono što nude doista je ekskluzivno, jedinstveno i spektakularno. Damir (Damir & Ornella) stručnjak je za sirovu ribu, danas više nije sam u Istri, ali istarska sashimi-praksa započela je s njim. Ribe, jastozi, veći škampi, katkad i lignja, nikad starije od pet, šest sati. Sirovo. Belićevo ulje (selekcija ili leccino), kapljice limuna, naranče, katkad mandarine. Krupna sol, bijeli papar. Kraj.

Izvor: Gastro.hr