Dubrovačka “svakodnevna” restoranska ponuda u više je nego katastrofalnom stanju. Prošle smo nedjelje tražeći “normalan”, nepretenciozan ručak (dakle, mjesta poput Nautike i Gil’sa, koji, usput rečeno, ionako ne radi za ručak, nisu dolazila u obzir) zamalo ostali gladni.

Prvo smo prošetali cijelom ulicom Preko, iznad Straduna, čija ponuda djeluje toliko konfekcijski, dosadno, neprivlačno i negastronomski da još jednom moram preporučiti svima koji su zainteresirani za hranu da odu negdje drugdje.

Onda smo obišli nekoliko terasa s druge strane Straduna: u Teatru, gdje sam jednom davno pojeo izvrsnu škrpinu, pokušali su nas privući velikim, tovljenim brancinom i oradom: obećali su da će na tanjur staviti još i pokoju lignju, te da će sve to skupa biti izvrstan value for money. Čovjek je očito mislio da se želimo prejesti, a mi smo samo željeli pojesti nešto fino, lagano i jednostavno.

Spasonosna ploča

U Kamenicama je bila uobičajena, ali zaslužena gužva, dok neka druga mjesta u strogom središtu Dubrovnika treba zaobilaziti po svaku cijenu.

I tako smo krenuli prema Excelsioru, misleći da ćemo se zadovoljiti sendvičem na hotelskoj plaži (gdje sam tog popodneva pročitao “Oca”, uistinu briljantnu i tešku novu knjigu Miljenka Jergovića).

Usput smo se zaustavili da kupimo novine. Kraj kioska, odmah pokraj stajališta za taksi, stajala je i crna ploča s natpisom Komarda, i sa strelicom prema dolje. Kraj stepenica je postavljena druga crna ploča na kojoj je, među ostalim, pisalo oysters-mussels.

Spustili smo se niz stepenice i našli u jednom od najfantastičnijih restoranskih prostora u Dubrovniku.

Tovljeno, a i smrznuto

Komarda je, dakle, smještena u velikom parku, s pogledom na staru luku, zidine i more, tek nekoliko metara iznad male plaže. Restoran je uređen krajnje jednostavno pa ničim ne narušava osjećaj sjedenja u parku i uživanja u raskošnom kolovoškom zelenilu, koje, razumije se, osigurava puno hlada.

Komardin je jelovnik posve turistički: razne tjestenine, koje nisam imao volje kušati, pa meso sa žara, uključujući i ćevapčiće, pa nešto ribe.

No, ono što mi se svidjelo jest da se ipak brinu oko svježe hrane.

Naime, na jelovniku nema kamenica, a na ploči ispred ulaza ih je bilo, što znači da netko iz Komarde povremeno ode na tržnicu i kupuje svježe stvari, neovisno o pomalo industrijskom jelovniku.

Za predjelo smo, naravno, naručili kamenice, koje su, s obzirom na godišnje doba, bile više nego dobre.

Zatim nam je ljubazni, stariji gospodin donio pladanj s dvije velike tovljene ribe (brancin i orada, naravno) i jednim šanpjerom, za kojeg bih rekao da je bio svježe i nedavno zamrznut.

Odlučili smo se za tog ovećeg kovača, i nije nam bilo žao. Doduše, u Komardinoj kuhinji nisu baš sasvim vješti u čišćenju ribe, pa je tako šanpjer s gradela na stol došao “ukrašen” ostacima iznutrica, ali samo meso bilo je dobro pečeno, relativno sočno, s ponešto okusa.

Blitva i krumpir gušili su se u češnjaku, iako smo gospodina koji nas je posluživao zamolili da izostavi češnjak.

No, zato je rajčica bila ljetno slatka, prepuna onog neodoljivog teka južnodalmatinskog povrća.

Za kraj su nam donijeli vrlo solidan sir u ulju.

U Komardi, čini se, ne znaju osobito dobro kuhati, ali se trude biti fair i simpatični prema gostima.

Izvor: Jutarnji.hr