Jedan od stereotipa u vezi s pivom jest onaj da ga treba piti ponajprije ljeti, a manje zimi, jer je ono navodno osvježenje za ljetnu žegu. Za poznavatelje piva dvojba ljeto ili zima ne postoji: nacionalno piće zemalja europskoga sjevera, a ne toploga juga, itekako je primjeren zimski napitak.

No glede godišnjih doba postoji nešto drugo, a to su sezonska piva, koja se pojavljuju uvijek u određenom dijelu godine i ostaju u ponudi samo ograničeno vrijeme. Najpoznatija su kao božićna ili zimska piva, a počinju se nuditi baš u ovo doba godine, kada zima ozbiljno pokuca na vrata.
Odmah valja reći da zimska piva nisu zasebna pivska vrsta, nego je to općenit naziv za alkoholom bogatija piva izvedena iz različitih pivskih vrsta. U Njemačkoj i Austriji zimska su piva pojačane inačice standardnih piva lagerskoga tipa, dok su u Belgiji i Engleskoj u pitanju pojačane vrste različitih aleova. Dolaze pod različitim nazivima, no najčešće se standardnomu nazivu pridružuje još i dodatak zimsko, božićno ili slično tome. U Engleskoj sva takva piva objedinjuje još i kolokvijalni naziv winter warmers.

Od standardnih piva ti se zimski grijači razlikuju punijim okusom i višim udjelom alkohola, što su obilježja koja savršeno idu uz tamnije dane i hladnije vremenske prilike. Optimalna temperatura zimskih piva nešto je viša od optimalne temperature, primjerice, standardnih lagera i kreće se u rasponu koji se inače smatra optimalnim za aleove, dakle 7-11 şC. Etikete takvih piva redovito su dizajnirane u skladu s godišnjim dobom: prevladavaju snježni odnosno zimski motivi ili pak potrošački motivi vezani za kršćanski blagdan.

Izvor: Pivnica.net